OK/no 2025

Od 17. do 19. oktobra 2025. u Narodnoj biblioteci Bor odvija se drugo izdanje festivala OK/no. Gosti festivala biće: Selvedin Avdić (Zenica), Rumena Bužarovska (Skoplje), Radmila Petrović (Beograd), Mihaela Šumić (Banjaluka), Goran Vojnović (Ljubljana).

Selvedin Avdić je pisac i urednik portala Žurnal, za koji vodi i podkast Radićeva 2. Objavio je zbirku priča Podstanari i drugi fantomi, „intimnu monografiju“ o zeničkoj Željezari (i samoj Zenici) pod naslovom Moja fabrika, romane Sedam strahova i Kap veselje, prevedene na više evropskih jezika, dve knjige zapisa Autobusne bilješke i Mali smakovi. Među „fantomima“ na koje možete naići u njegovim knjigama, pored nekadašnjeg jugoslovnskog industrijskog i privrednog giganta u rudarskom gradu, jesu i rudarski duh perkman kao i hotel Metalurg. Adaptacijom njegovih knjiga Moja fabrika i Sedam strahova nastale su višestruko nagrađivane pozorišne predstave. U okviru festivala, imaćemo prilike da čujemo odlomke Moje fabrike, koja je u Srbiji gotovo nedostupna, kao i da s Avdićem porazgovaramo o njegovim zagonetnim, začudnim romanima i beleškama.

Rumena Bužarovska je profesorica američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju, prevoditeljka sa engleskog jezika, književnica, organizatorka ženskih pripovedačkih večeri pod nazivom PičPrič, jedna od voditeljki podkasta Radio Mileva i kolumnistkinja Velikih priča. Posle četiri zbirke priča, od kojih su tri prevedene na srpski (Osmica, Moj muž i Nikuda ne idem), koje su privukle veliku pažnju svojom odmerenom duhovitošću, efektnom konciznošću i životnim likovima, Bužarovska je objavila koautorski Dnevnik 2020., zbirku putopisnih eseja na engleskom jeziku, takođe prevedenu na srpski, pod naslovom Nakon Boga, Amerika i svoj prvi roman Toni, koji ćemo posebno predstaviti nakon neformalnog ćaskanja kluba čitateljki s autorkom, a koji je nedavno uvršten u regionalni književni izbor „Štefica Cvek“ Pobunjenih čitateljki.

Radmila Petrović je ekonomistkinja i pesnikinja koja odnedavno vodi svoju izdavačku kuću Šmeker-devojka, nazvanu po lirskom subjektu njene treće zbirke pesama Moja mama zna šta se dešava u gradovima, koja je privukla neuobičajenu (medijsku) pažnju i publiku svojim svežim, naizgled neposrednim i neretko oštrim i oporim jezikom, osobenom slikovitošću i novim načinom prikazivanja odnosa između ruralnog i urbanog, patrijahalnog i liberalnog, porodičnog i individualnog. Svoju pripovest o odrastanju, sazrevanju, suočavanju sa sobom i drugima u savremenom društvenom i radnom okruženju, o ljubavi i napuštanju, Radmila nastavlja u poemi Nisam znala šta nosim u sebi. U okviru festivala, Radmila će održati pesničku radionicu i sa nama razgovarati o svojoj poeziji.

Mihaela Šumić je prevoditeljka i književnica. Svaka njena knjiga formalno i žanrovski je drugačija od prethodne. Posle zbirke pesama Nekoliko sitnih uboda, inspirisane naslovom slike Fride Kalo i kontekstom njenog nastanka, Šumić je objavila zbirku priča Herbarijum svete smrti, u kojoj se pripoveda o usudu žena i devojaka u različitim kulturama i epohama, ali i o njihovom otporu ili njihovoj solidarnosti, pri čemu je i svaka priča drugačija po načinu pripovedanja i komponovanja. Za zbirku pesama u prozi Imenik Laure Karvalo, Šumić je izgradila uverljivi okvir: fikcionalnu profesoricu Lauru, autorku nekoliko knjiga, čiji je imenik dugo bio deo policijskog dosijea o njenom tajanstvenom nestanku. Jednako fikcionalno selo Selvanto, u fikcionalnoj državi nastaloj raspadom neke druge države, u romanu Čovjek vuk funkcioniše i kao alegorija balkanskih društava „prepoznatljivih“ po korupciji i zataškavanju zločina i odgovornosti moćnika. Nakon prevodilačke radionice, predstavljamo i roman Čovjek vuk, koji je bio u izboru za Evropsku nagradu za književnost.

Goran Vojnović je reditelj, scenarista, književnik i kolumnista. Scenario pretočen u omladinski roman Južnjaci, marš, koji je kasnije – ipak – ekranizovan, doneo mi je dve najznačajnije slovenačke nagrade – Prešernovu i nagradu Kresnik, kojom su potom nagrađena i njegova dva naredna romana Jugoslavija, moja dežela i Smokva. Iako pisani u potpuno različitim tonalitetima, „sočni“, provokativni, politički nekorektni Južnjaci, marš i nastavak Đorđić se vraća, kao i „teške“ porodične drame Jugoslavija, moja dežela i Smokva, kroz iskušenja, pogrešne odluke, osujećenja, gubitke i nedaće s kojima se suočavaju njihovi pripovedači i kroz njihove razgranate porodične priče, tematizuje identitetske i emotivne krize i lomove, izdaje ljubavi, poverenja, uverenja i samih sebe nastale tokom decenija sastavljanja i rastavljanja Jugoslavije i nakon njenog raspada. S Vojnovićem geldamo film Nekad su bili ljudi, čiji je on koscenarista i režiser, a koji se bavi sudbinama nekadašnjih i današnjih migranata i izbeglica, i razgovaramo o povratku Đorđića i temama kojima se u svojim delima iznova i sam vraća.

Преглед штампе: КОЛЕКТИВ из 1985. године

Године 1985, у току само једног викенда кренуло је из Бора ка Истамбулу, у организацији „Путника“ и борске „Ласте“, 28 аутобуса, пуних углавном женама, са циљем да се у древном граду шопингује. Процењено је, од стране појединаца, да такво понашање штети моралу и јачању идејне свести.

Екипа стручњака Медицинског центра у Бору утврдила је да у Бору има 1,47% „шећераша“, да ће после испитивања та бројка порасти на 2% регистрованих, а да има око 4% оних који имају предиспозиције да постану дијабетичари.

Држављанин Ирака, са станом у Улици 7. јула 30/6, у огласу је тражио намештен стан са грејањем.

Народна библиотека Бор добила је Октобарску награду.

У априлу месецу у Биоскопу „Звезда“ приказиван је филм ГРАДИЋ ПЕЈТОН (1959) са Ланом Тарнер у главној улози.

До краја 1985. године, мајданпечка „Златара“ планирала је отварање два консигнациона складишта златног накита у Њујорку и Лонг Бичу.

Возач Ластиног аутобуса регистарског броја ЗА 922-39 одбио је да прими раднике који су завршили ноћну смену; када их је, коначно, под притиском примио, стао је на раскрсници према Болничкој улици, угасио је грејање и пустио издувне гасове у унутрашњот аутобуса; после читавог часа преговарања, аутобус је кренуо, али је стао код општине, а љути радници отишли су у рано зимско јутро право у председништво да се жале.

Од 15. октобра цена грејања и воде порасла је за 20%.

Народна библиотека Бор отворила је Одељење за информатику, са штампом, часописима, актуелном публицистиком, гласилима оргаизација удруженог рада и месних заједница и књигама у функцији опште и елементарне културе и образовања (енциклопедија, лексикони, речници).

У мају 1985. године вођени су завршни и званични разговори кинеских привредника и представника РТБ Бор о изради студије економске оправданости формирања мешовитог предузећа са циљем отварања рудника бакра у кинеској провинцији Сечуан.

Пријаве за радионице

У оквиру другог издања фестивала OK/no (17–19. 10. 2025), гошће библиотеке биће и песникиња Радмила Петровић, македонска књижевница Румена Бужаровска и књижевница и преводитељка Михаела Шумић из Бањалуке, с којима ћемо у суботу и недељу реализовати пратеће фестивалске програме за које је број места ограничен. Можете се пријавити за један или више програма.

Формулар за пријаву

Дизајн: Марина Милев

Добро дошли!

Filozofija na bazenu

Sreda, 17. septembar, 19 sati

Predstavljanje zbirke fantastičnih i distopijskih kratkih priča Na bazenu Divne Vuksanović i razgovor s autorkom o književnosti i (drugim) medijima u kontekstu neslućene/preteće ekspanzije veštačke inteligencije.

Divna Vuksanović je diplomirala na Fakultetu dramskih umetnosti i na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Magistrirala je teatrologiju na FDU, a doktorirala na Filozofskom fakultetu. Bavi se kritičkom teorijom i filozofijom medija, estetikom, posebno estetikom medija. Objavila je trotomnu Filozofiju medija, Filozofiju zabave (u koautorstvu), na desetine naučnih i stručnih radova, ali petnaestak književnih dela: zbirki pesama, kratkih i mikro priča, knjiga poetske proze, jedan „romanoid“, kao i nekoliko knjiga za decu. Književna dela Divne Vuksanović prepoznatljiva su koliko po svojoj žanrovskoj neodređenosti, eksperimentalnim oblicima izražavanja i pripovedanja, jezgrovitosti, liričnosti, toliko i po svojoj filozofskoj orijentaciji, okrenutosti ka preispitivanju savremenih kulturnih, političkih i medijskih fenomena i njihovih efekata na život, svest, identitete… ljudi.

Kada su knjige nestale iz upotrebe, civilizacija je odahnula… Plivanje u mastilu predstavljalo je novu modu…

Dvadeset tri kratke priče vezane za neku vrstu bazena, u kojima se ili oko kojih odvijaju bizarni ili groteskni, na momente jezivi, zagonetni događaji, čine knjigu Na bazenu (KOV, 2024), za koju je autorka dobila Nagradu „Moma Dimić“ Biblioteke grada Beograda. Priče sadrže i koriste elemente fantastike i naučne fantastike, distopijskih situacija i preokreta, a zajednički grade uznemirujući sliku nadolazećeg vremena tehnokapitalističkog sveta.

Dobro došli!

Najbolje je već prošlo

I evo me, jurim užarenim ulicama Zvezdare, na
zadatku koji je jutros stigao, u obliku molbe za uslugu –
od drugara iz Bora. Istina, to je jedan od onih ljudi s
kojima se ne viđam toliko često, ali svako druženje s
njim i čitavim društvom oko njega, uostalom, uramljeno
je u unutrašnju galeriju nezaboravnih provoda. A kad je
to slučaj, onda je osećaj prema drugarstvu snažniji od
formule za čije računanje je činilac količina zajednički
provedenog vremena. Na njegovo lukavo, šifrovano
pitanje: da li bih mogao da se iscimam, preuzmem i
odnesem nešto njegovom drugaru, prvo me proradi
nervoza, ali već u narednim sekundama mozak štancuje
kolekciju argumenata koji će ovom danu dati smisao,
mom karakteru injekciju steroida, a što se čini najvažnije
danas – zatrti raspoloženje u kom sam se probudio,
ostaviti ga u prašini daleko iza, s nadom da neće uspeti
ponovo da me dohvati.

Petak, 12. 9. 2025, 19 sati

Predstavljanje zbirke priča Najbolje je već prošlo Danila Stojića (Partizanska knjiga, 2024, Nagrada „Jovan Popović“)

Изложба дрвореза

Понедељак, 8. септембар 2025, 19 сати

Отварање изложбе дрвореза Тамо где теку бакар и злато Јована Петровића, инспирисана уметничким делом Ђ. А. Куна, односно његовом мапом графика Крваво злато (техника дрвореза), као и публицистиком Рајка Чукића, од којег је преузет наслов.

Јован Петровић рођен је у Бору, 2000. године, док је уметничке школе изучио у Нишу, а потом и на Академији уметности „Иља Рјепин“ у Санкт Петербургу. Ово му је четврта самостална изложба, а учествовао је и на више од 40 колективних изложби. Његова се дела већ могу наћи у неколико руских музеја.

Добро дошли!